Saturday, August 9, 2014

Трудно быть богом/Hard to be a god



"Teško je biti Bog" je verovatno moja omiljena knjiga. Svaka čast Markesu, Heseu i Kafki, ali je naučnofantastično parče književnosti ruskih pisaca, braće Strugackih - Borisa i Arkadija - zauvek ostalo meni omiljeno. Duboka alegorijska, filozofska studija ljudskog društva, poimanja božanstava, malograđanštine, straha od znanja i još mnogo čega i danas stoji, decenijama nakon izdavanja, kao vrhunac ruske, kontinentalne, ali i globanlne naučnefantastike, objektivno, daleko, daleko iznad nepotpunih i detinjih pokušaja Klarka i njemu sličnih.

"Es ist nicht leicht ein Gott zu sein" je prva ekranizacija književnog remek-dela. U međunarodnoj koprodukciji, sniman u vremenu silnih političkih previranja u (istočnoj) Evropi, dotični film je stekao određeni kultni status. Pod režiserskom palicom Peter Fleischmanna - iako su braća Strugacki insistirali na režiseru sa sovjetskih prostora i na posletku sasvim digli ruke od ekranizacije i po njenom objavljivanju je žestoko kritikovali - nastalo je delo relativno skromnih tehničkih i estetskih dometa, ali i delo koje je uspelo donekle na platno da prenese intelektualnu dubinu knjige, uprkos određenim banalizacijama i bastardizacijama pisane reči. Dugih, kvalitetnih dijaloga i upečatljivih scena sveta na samom pragu renesanse, sa ljudima koji pronalaze pisaću mašinu, teleskop... i završavaju tragično.


Boris i Arkadij su oduvek priželjkivali Alekseja Germana za režisera njihove knjige. Dok je German, pak, trideset godina priželjkivao da snimi ovaj film. Konačno, dvehiljadite je snimanje i otpočelo, trajalo je dobrih šest godina, toliko je film bio i u postprodukciji, da bi na kraju... njen autor preminuo. Verovalo se da je remek-delo u nastajanju zauvek izgubljeno. Ali, na sreću nas ljubitelja filma i u ime pravde i ljubavi - gemranova žena i sin su završili film. Svoju premijeru je, čini mi se, doživeo na filmskom festivalu u Rimu. Nama kojima ruski baš i nije tečan ostalo je bolno čekanje na titl... Čekanju je konačan kraj. Jedna od najčudesniji kinematografskih priča, priča o želji, istrajnosti i posvećenosti konačno dobija svoju konkluziju u vidu epskog spektakla dugog čitava tri sata. Sav trud pokojnog velikana ruskog filma - isplatio se.

Osnova zapleta knjige, i oba filma je: negde u budućnosti zemljani nalaze planetu nalik našoj matičnoj, sa ljudima na njoj, jedino što je njihovo društvo nazadnije, negde u srednjem veku, na ivici renesanse. German ovde odstupa, iako pominje da je svet na ivici doba saznanja, prosvetljenja - njegov Arkanar je zapravo duboko u mračnim vremenima. Trideset naučnika-agenata biva poslato na novootkrivenu planetu kako bi posmatralo, blago, pažljivo usmeravalo razvoj tog društva, ali nikako se agresivnije upletalo u tok istorije, takođe - ubistvo je strogo zabranjeno.
Blagorodni Don Rumata je jedan od tih agenata, njegova misija je da pronađe i spase Budaha - jednog od najnaprednijih ljudi na tom svetu, lekara, koji je nestao negde u Arkanaru, kraljevstvom kojim je zavladao fašistoidni Don Reba.


Film je urađen u crno-beloj tehnici, zbog toga i zbog vremenskog okvira, opštih velikih ambicija, epskih dimenzija i dužine, najlakše ga je opisati i shvatiti kao "Andrej Rubljova" kojeg je režirao ludi Žodorovski. Neće biti potrebno previše vremena, kako bi kao glavnu inspiraciju Germana ("Khrustalyov, My Car!") locirali slike Hieronymus Boscha, kako estetski, tako i što se tiče atmosfere. Na malom prostoru uvek je brdo ljudi, prljavih, ružnih, debelih, glupih i zlih. Neko će vam reći da su ljudi glupi ili zli, biti pesimista i biti u pravu, pa ipak German ovde pokazuje da su oni i glupi i zli! No, polako, oni su pre svega - odvratni. "Teško je biti Bog" u ovoj verziji je na najbanalnijem nivou vežba u prikazu ljudske fizičke ogavnosti, pre svega. Ovo je tri sata blata, govana, mokraće, creva, krvi, pljuvačke i bala. Ovaj film, ovaj film je kurčina magarca u prvom planu, a ružna, ćelava glava nekog matorca u pozadini, dok se napinje u poljskom klozetu, pokušavajući da se isere i devojka koja pored njega nervozno cupka i čeka svoj red. Ko ne može sve to da svari - a mnogo odvratnijeg ga čeka nizput - ne treba ni da kreće na ovo filmsko putovanje.  
Kadriranje je čudno, nekada preblizo glumcima i statistima, previše prisno sa tim ružnim, štrokavim facama. Ljudi sa one strane kamere kao da interaguju sa njom - poput majmunčića znatiželjnih u nekom dokumentarcu ili pripadnika nekog afričkog plemena (izvinite na očiglednom rasizmu). Zvuk je jako dobar i uverljiv. Dijalozi su jako čudni, takođe. Razbijeni, haotični, sva silina tih ljudi uleće u kadrove, prekida jedne druge, sa jedne teme se brzo skače na drugu, sa ozbiljnih filozofskih pitanja preuzetih iz knjige, preskače se na odvratno banalne stvari. Jedan od krucijalnih, prelomnih dijaloga iz knjige - između Rumate i Budaha, u kome agent sa Zemlje očajnički pita lekara sa tog nazadnog sveta "Šta bi tražio od Boga?" ovde je izmenjen i počinje budahovim odgovorom, dok je prislonjen na neki zid, "Da nemam problema sa pišanjem."
Struktura je potpuno razbijena, anarhična i luda. Same priče i zapleta ima jako malo, knjiga se prati samo u osnovnim crtama, dok je većina vremena upravo potrošena na prikaz odvratnosti tog sveta. Suštinski, gde su braća Strugacki rečima izražavali gađenje prema ljudima i njihovom društvu, prema malograđanštini, neshvatanju intelekta, kreativnosti i umetničke lepote, German to radi pokretnim slikama. On se na svoj način bori protiv totalitarizma, opšteg (ne)ukusa, nazadnosti, bezidejnosti, bezvrednosti prosečnog ljudskog uma, time što ruši sve moguće postulate filmske umetnosti i donosi nam sasvim originalno delo. On, takođe, zna da su ljudi stoka, nekulturna i neemancipovana, samo malo uglađenija od spodoba iz srednjeg veka, pa nam ni ne nudi išta lepo, već samo tone govana i blata, u kome se, svakodnevno, čitajući novine i gledajući televizor - valjamo.

Leonid Yarmolnik je u ulozi Don Rumate perfektan, višeslojan, neshvatljiv, tragičan i komičan.

Arkanar je kraljevstvo u kome na vlast dolazi fašista Reba, sa svojim sivim redovima nasilnika, vojnika, batinaša i prostaka. Arkanar je država u kojoj se aktuelni sistem i svet - neznanja i slepila - plaši ne onoga što se dogodilo, nego onoga što se pomalja negde daleko na horizontu, to društvo u korenu saseca eventualnu mogućnost progresa. Ideje su opasne, učenjaci koji sumnjaju su opasni, knjiški crvi niti jednoj državi nisu potrebni. U Arkanaru dolazi do masakra učenih ljudi. Za sivima dolaze legije nekog religioznog, svešteničkog reda, svi u crnim odoroma i još gori od onih prvih. "Tamo gde pobede sivi, posle njih obavezno dođu crni", poruka je filma. Ona ultimativna. 

Tri sata nečega što je odrvatno i previše čudno po merilima uobičajnog filma je - često i previše. Nije lako za gledanje, ne zato što je psobeno teško za shvatiti, previše sporo - German nikada nije ulazio niti u jedan kalup, pa ni u onaj da ruski režiser i ruski film, mroa biti spor - već je jednostavno previše. Obajsnili smo poentu svog blata i govana, pa opet, čini se da je film mogao biti kraći, da je mogao malo više knjige sadržati, više i detaljnije rpikazati svet koji dobacuje naučnike, pronalaske i progres, ne samo svet koji se ponosno valja u sopstvenim izlučevinama.
Ono što čini bolje od knjige, segment na koji se više osvrće, jeste ta religiozna nit, koja je ovde shvaćena ili slobodnije ili banalnije. Rumata je bog među ljudima, pojedini stanovnici Arkanara sumnjaju da je božiji sin, drugi, čak i iako ne veruju, plaše se, iz čistog neznanja. Rumata je, iako inteligentniji prosvećeniji, iako svira džez na tom suludom svetu, iako zna za bolje, svejedn odrvatan - trese sline, loče, ždere. Univerzum u kome je čovek stvoren po uzoru na Boga ili obratno - neodrživ je. Takođe, Bogu je sa nama vaistinu teško.

Film godine ili proćerdana tri sata, pitanje je. Iskustvo upečatljivo, do sada nedoživljeno  i neponovljivo - svakako.



Wednesday, August 6, 2014

Belle de Jour



Španski režiser Bunjuel je verovatno najpoznatiji po svojim kratkometražnim filmovima, možda je čak i najpriznatiji autor datog, skučenog formata. Svakako potpisnik nekih od najupečatljivijih scena u istoriji filma – znate svi na šta ciljam, jelte.

Belle de Jour je, pak, jedan od njegovih najpoznatiji dugometražni filmova - uz "Viridianu", svakako. Tematski, ideološki on nije preterano daleko od najnovijeg pokušaja cenjenog (precenjenog?) Larsa Fon Trira – Nimfomanijaka, s tim d aBunjuel ovd eistu temu obrađuje daleko opuštenije, nepretencioznije, takođe je skoncentrisan na tu jednu osnovu, bez mnogo slojevitosti, kojoj Trir, tokom čitave karijere, tako posvećeno žudi.


Severin je mlada, plava I prelepa devojka u svojoj dvadeset i trećoj, ima dugu i reklo bi se ozbiljno vezu, mada se čini da je u pitanju aseksualna priča, a ona sama da je potpuno frigidna i dosadna, a svakako u datom momentu - i dalje nevina. Pa, ipak, ideja da čak i u posleratnoj Francuskoj postoje javne kuće ulazi duboko u njenu svest, grize je celu, sve dok ne ode u jednu od njih i tamo se – zaposli.

Kako vreme teče pred očima nam se odvija prelepa, istinita i bolna studija ljudskih osećanja i požude, njihove interakcije i krajnje, tužne odvojenosti - nesposobnosti muškarca/žene da sreću nađe u celovitosti. Sa jednim je naša Belle de Jour u ljubavi, ali seksa nema, sa drugim je seks odličan, ali to je sve... Jednog voli sve više, iako ne gužva njegovu postelju, sa drugim se nakon koitusa sva trese, ali on je samo njena mušterija i osoba koju nikada ne bi mogla voleti. Sama je zbunjena, sama ne zna šta je ona, šta je ljubav, zašto je sve tako kako jeste... Na kraju, samo je čovek, samo je žena. Mučena željama, ljubavlju, osećajem krivice i idejama nekakve maglovite moralnosti.


Scene mučenja – koje su u datom vremenskom okviru svakako imale jači efekat nego li danas - je najlakše shvatiti kao njene lično, unutrašnje kidanje, nego nešta što se istinski desilo.
Osnovna ideološka postavka ovog filma je da nema bezazlene ili čak normalne seksualnosti, da je ljudska seksualnost jedna istinski izopačena i destruktivna sila.
Dok je Catherine Deneuve u glavnoj ulozi ništa manje do - prelepa, boginja minijaturna.



Tuesday, August 5, 2014

Noah



Oklevao sam sa ovim filmom. Iako me ni prethodni komad Darena Aronofskog – Black Swan -  nije oduševio, jasno je bilo da me njegova vizija priče o potopu može samo razočarati.
„Pi“ je svakako kultni film, „Rekvijem...“ je u mnogome obeležio moju i generacije nešto starije od moje, „Fontana“ je neprobojno i kompleksno delo jednog oslobođenog genija – možda malko preterujem, oprostite – „Rvač“ je, pak, sasvim drugačiji od svih njih, a i dalje kvalitetan, „Black Swan“ je tehnički perfektan, jedan od vizuelno najupečatljivijih filmova ikada – slobodno to  mogu reći i stajati iza te tvrdnje, odmah je iza dela besmrtnog Kjubrika, „Antihrista“ Larsa Fon Trira, „Solarisa“, „Stalkera“ i još svega nekoliko naslova – iako je, makar dok se ja pitam, urnisan lošom glumom Natali Portman. 
Zagazio je Daren u mejnstrim davno, ali je tek sa svojim najnovijim filmom ušao u sve moguće kalupe američke industrije filma... ili možda je bolje reći - zabave.  


Dakle, „Noah“ je holivudski blokbaster i jedino bi pošteno bilo gledati i oceniti ga kao takvog. Ovde Daren zaista prati sve moguće, obligatorne klišee modernog mejnstrim filma, čini se ne bataljujući niti jedan. Ništa toliko strašno - ni prvi, ni poslednji kojem je dojadilo čekanje da se svet promeni i prihvati njegovu artističku viziju, pa je odlučio da s p rikloni najjačoj struji i pruži mu ono što želi, jedini problem je – malo ko je želeo ovakav film. Enormni butthurt hrišćana u Americi i diljem sveta proizilazi iz činjenice da je mit, legenda ili biblijska istina (kako god) promenjena. Sa druge strane, većina ljubitelja starijih darenovih filmova su hipsteri, alternativni i moderni, „otvorenog uma“ , ateisti, anti-hrišćani i nju ejdž debili kojima sama pomisao o filmu koji za glavnu tematiku ima jednu od centralnih priča starog zaveta jeste, u najmanju ruku  - odbojna. 
Ne bi trebalo da je tako, zaista. Novi „Noah“ jeste „Noah“ za post-industrijsko društvo umiruće planete. Prvi minuti filma, iako očekujemo apokaliptični film, zapravo izgledaju kao post-apokaliptični – drveće sasečeno u korenju, pustare, napušteni, iscrpljeni rudnici, sasvim sapljeni predeli prekriveni pepelom. Krajolici sumorni i mrtvi deluju više kao izbeglice iz „Pobesnelog Maksa“, igara iz „Folaut“ serijala ili okolina tolinovog Ajzengarda, koja krvari pod Sarumanom. Svetu se već desio smak i taj smak su bili ljudi, sada samo čeka svoju konačnu smrt. 

Ono gde Daren menja originalni mit, jesu mesta koja su predmet kritike i sudaranja zdravog rezonovanja i verovanja. Većinu stvari rešava upotrebom deus ex mašine u obliku zrna iz Edena., neki drugi upotrebom uspavljujućih travki... Ono što nije uspeo – ili namerno hteo – da prevaziđe jeste pitanje preporoda ljudskog roda koji se ponovo svodi na moralno i genetski neprihvaljtiv - incest.
Janso je da je ovaj film pre svega ekološki krik, na tragu „Ledolomca“. Ljudska civilizacija koja je dooživela potop je u nekoj svojoj verziji ranog industrijalizma, nakotila se i iscrpela zemlju. Takođe film je opasna kritika ljudskog mesožderstva. 
Tu i tamo zaista i dalje probije darenov umetnički genije. Neke scene su lepe, bajkovite, uznemirujuće, upečatljive svakako. Prikaz kreacije sveta, nojeva vizija potopa, rađanje šume iz jednog jedinog semena... Ali je sve to retko i ugušeno potrebama industrije za scenama nasilja, romantike, silnom patetikom. 


Na kraju, da li je ovo loš film? Zavisi. Ovo je svakako najlošiji darenov film i to ubedljivo. Gledano na njega kao na klasični holivudski blokbaster? Ovo je dobar film, bolji od većine danas, pa opet ne najbolji ni u toj kategoriji.
 Ono što Darenu moramo priznati, osim da više nikome kao umetnik ne mora da se dokazuje, jeste to da još uvek nije napravio isti film. 
Za kraj treba se zamisliti, maštati malo, kakva li bi bila darenova vizija tolkinovog Hobita? Da li bi dobili nešto više od onih džeksonovih ofucanih govana? Svakako bi.
Da strogo nastavi suvoparnom linijom blokbastera - u šta moram priznati da žestoko sumnjam - ne bio strašno, samo da bira za njega prirodniju, prikladniju tematiku.


Life as a Fatal Sexually Transmitted Disease



Sve počinje u srednjem veku, negde u Francuskoj. Fotografija koja je naturalistička predstavlja nam, sa tačke gledišta nas sa početka dvadeset i prvog veka, nas u post—prosvetiteljskom svetu, gotovo nadrealno okrutnost ljudskog roda. Čovek pokušava ukrasti konja – uspevalo mu je u prošlosti to više puta – ali sa istog biva zbačen; pada i lomi nogu; hvataju ga deca koja su svedoci njegovog nedela; stavljaju mu omču oko vrata i vode ga nazad u selo. Meštani, naravno, odlučuju da ga bese, ali... Tu se negde upliće sveštenik koji kazuje da ta malena duša još nije spremna da umre, da će ga povesti u manastir i vratiti onda kada bude pomiren sa svojom sudbinom, bogom i završetkom ovozemaljskog života.
Jedan Žodorovoski-Felini obrt kasnije i - pravi film zaista počinje.
„Život kao fatalna, seksualno prenosiva bolest“ je poljski film koji se bavi temom smrti, prihvatanjem iste. Ovo je priča o lekaru u poznim godinama koji saznaje da ima rak u poodmakloj fazi, jedina, a i ta jako slaba, nada mu je eksperimentalni i smeli tretman u Francuskoj, ali je on preskup za njegova skromna primanja...
Danas, u Evropi koja je odavno doživela svog Ničea, Sartra, Šopenhauera, Hesea, Marksa i druge umove koji su na ovaj ili onaj način zagovarali ateizam (ili makar anti-hrišćanski sentiment), zanimljiv je procvat i rezurekcija katoličanstva (ili pravoslavlja) u određenim post-komunističkim državama. Sa padom „crvene zavese“, u nekima (ne svim, Češka je verovatno najizraženije ateistička država starog kontinenta) je eksplodiralo turbo-hrišćanstvo, a Poljska je možda i najjači primer te pojave. S tim na pameti, ulogu crkve, religije i samog Boga u ovom filmu je zanimljivo posmatrati. Zanimljiva je i prozivka novo-katolika, koji su članstvo u Partiji brže-bolje zamenili prisustvom na misama i pominjanjem Boga što češće. Nije religija ovde toliko agresivna, možda za korak pomereno u odnosu na pojedine radove Tarkovskog. Ultimativno, poruka filma se svodi na to da Boga možda i nema, ali da je sa nijime lakše, a i bolje je, možda, živeti kao da ga ima.  
Ponekad će nas pogoditi duboki, inteligentni dijalozi baš na tragu ranije pominjanog Tarkovskog, a gotovo da nećemo naći scenu koja je suvišna i bez nekog smisla i kvalitetno uklopljena u čitav koncept. Bilo da je u njoj naš umirući lekar, mladi, zaljubljeni par, sveštenik ili neko peti svi zajedno grade jednu monolitnu priču.  
Smrt je ovde neumoljiva i bezobrazna. Čak i kada sazna da nema spasa, kada odluči da sve što ima potroši i priušti sebi makar mesec dana lepog života, ono što mu je verovatno čitavim postojanjem izmicalo i postojalo samo u sutrašnjici – kao i svima nama, nažalost – bolest ulazi u svoju konačnu fazi i uništava i te poslednje planove. A, ipak, smrt je ovde milostiva, jer, makar, ostavlja našem lekaru dovoljno vremena da sve završi, da svemu nađe smisao, da se pomiri sa svetom i sudbinom koja čeka baš sve nas. On nalazi savršenu svrhu za svoju imovinu – pošto direktnih naslednika nema – on pronalazi mir duše baš u religiji i crkvi, on nalazi upotrebu i smisao čak i za njegovo mrtvo, hladno i ukočeno telo koje će ostati iza njega.
I sve to u samo devedesetak minuta, film i njegov autor kao da i sami poštuju bolnu činjenicu – život je kratak.